Vodič kroz djela pisca koji je istoriju naših prostora pretvorio u veliku književnost
Malo je pisaca čije su knjige tako čvrsto povezane sa prostorom iz kojeg su potekle kao što je to slučaj sa Ivom Andrićem.
U njegovim pričama i romanima smjenjuju se vijekovi, carstva, države i različite vjere, ali u središtu svega ostaje čovjek sa svojim strahovima, nadama, slabostima i vječnom potrebom da razumije svijet u kojem živi.
Andrić je rođen 1892. godine u travničkoj mahali Zenjak. Njegova rodna kuća i danas postoji, a nakon rekonstrukcije 1974. godine otvorena je kao Spomen-muzej, svega godinu dana prije njegove smrti. Rođen, igrom slučaja, u Travniku, u kojem je proveo najmanji dio života, put ga je vodio kroz Višegrad, Sarajevo, Zagreb, Beč, Krakov i druge gradove, a značajan dio radnog vijeka proveo je u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije.
Književnosti se vraćao bez obzira na funkcije i istorijske okolnosti. Iz prostora u kojim je živio, uzeo je gradove, mostove, ljude i njihove priče, ali je od toga napravio književni svijet koji je odavno prerastao granice jednog kraja i jednog vremena.
Iako njegov životni put nije bio jednostavan i u mladosti je bio snažno okrenut jugoslovenskoj ideji, Andrić je u zrelom dobu svoje mjesto pronašao u srpskom nacionalnom i kulturnom prostoru. Njegovo opredjeljenje postali su srpski identitet i srpska književnost, kojima je pripadao kao zreo stvaralac i u kojima je ostavio jedan od najdubljih tragova.
Godine 1961. Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost, jedno od najviših svjetskih priznanja koje pisac može dobiti. i do danas ostao jedini književnik sa prostora nekadašnje Jugoslavije sa ovim visokim priznanjem.
Za Andrića istorija nije tek niz godina i velikih događaja. Ona ulazi u kuće, porodice i živote običnih ljudi, mijenja gradove, razdvaja ljude, donosi nove vlasti i ostavlja posljedice i onda kada oni koji ih trpe nemaju nikakvu mogućnost da utiču na njen tok. Možda upravo zbog toga njegove knjige ni danas ne djeluju kao priče o nekom davno završenom vremenu.
Veliki romani - istorija kroz ljudske sudbine
Na Drini ćuprija
Ako postoji knjiga koja je gotovo postala sinonim za Andrićevo ime, onda je to Na Drini ćuprija.
Roman prati istoriju višegradskog mosta i ljudi koji su vijekovima živjeli uz njega. Most Mehmed-paše Sokolovića, podignut u 16. vijeku, nalazi se u središtu priče, ali je istovremeno i njen najtiši svjedok. Vrijeme prolazi, ljudi dolaze i odlaze, a kameni lukovi ostaju.
Preko mosta prelaze vojske, mijenjaju se vlasti i granice, stižu nove ideje i novi načini života. Ljudi se rađaju, vole, svađaju, stradaju i nestaju. Ćuprija ostaje da svjedoči o svemu što je prošlo.
U tome je jedna od velikih snaga ovog romana. Andrić istoriju ne pripovijeda samo kroz ono što se nalazi u udžbenicima. On je spušta među ljude i pokazuje šta veliki događaji znače za one koji ih proživljavaju.
Travnička hronika
Travnička hronika vodi čitaoca u Bosnu početkom 19. vijeka, u vrijeme Napoleonovih ratova i velikih evropskih previranja.
U Travnik dolaze francuski i austrijski konzuli, sa svojim predstavama o svijetu koji im je stran. Susret diplomata sa lokalnom sredinom otvara čitav niz pitanja o nerazumijevanju, predrasudama, politici i različitim pogledima na život.
Andrić kroz njihove susrete gradi sliku Bosne kao prostora na kojem se dodiruju i sudaraju različiti svjetovi. Zato je Travnička hronika istovremeno istorijski roman i priča o ljudima koji pokušavaju da razumiju jedni druge, često bez mnogo uspjeha.
Gospođica
U romanu Gospođica Andrić se udaljava od široke istorijske panorame i pažnju usmjerava na jednu ličnost -Rajku Radaković.
Nakon iskustva koje je obilježilo njenu mladost, Rajka život podređuje novcu i sigurnosti. Štednja za nju vremenom prestaje da bude sredstvo i postaje cilj sam po sebi. Ono što je trebalo da je zaštiti od životnih neizvjesnosti polako je odvaja od ljudi, bliskosti i svega što život čini potpunim.
Kroz njenu sudbinu Andrić govori o strahu od siromaštva, usamljenosti i vezanosti za materijalnu sigurnost. Ispod priče o novcu zapravo se krije priča o čovjeku koji je, pokušavajući da sačuva život od rizika, zaboravio da ga živi.
Prokleta avlija
Prokleta avlija jedna je od najzaokruženijih i najsloženijih Andrićevih proznih knjiga.
Radnja je smještena u carigradski zatvor, ali tamnica je ovdje mnogo više od mjesta na kojem se priča odvija. U njoj se ukrštaju različite sudbine, karakteri i priče. Fra Petar, Karađoz i Ćamil ostaju u središtu priče o vlasti, sumnji, krivici i čovjekovoj nemoći pred sistemom.
Posebno mjesto zauzima Ćamilova opsjednutost sudbinom Džem-sultana. Priča o istorijskoj ličnosti postaje priča o čovjeku koji u tuđoj sudbini prepoznaje sopstvenu.
Priče u kojima je Andrić možda najviše „svoj“
Andrićevu književnu veličinu ne čine samo romani. Njegove pripovijetke zauzimaju posebno mjesto, jer je u kratkoj formi znao da "otvori" čitav jedan svijet.
Most na Žepi jedna je od njegovih najpoznatijih priča u kojoj je, takođe, most više od građevine. On je trag ljudskog rada i želje da iza čovjeka ostane nešto što će trajati duže od njegovog života.
U Anikinim vremenima Andrić pripovijeda o društvu, moralu, požudi i osudi pojedinca. Mara milosnica donosi priču o ženi čiji život određuju okolnosti mnogo veće od nje same, dok Mustafa Madžar otvara mračniju stranu čovjeka obilježenog nasiljem i ratom. Priča o kmetu Simanu govori o dostojanstvu, vlasti i trenutku kada čovjek više ne može da prihvati poniženje.
A onda dolazi Aska i vuk, priča koja se može čitati kao bajka, ali i kao parabola o umjetnosti. Mala ovca pred smrću igra kako bi dobila vrijeme. U toj jednostavnoj, gotovo nestvarnoj situaciji Andrić je pronašao jednu od svojih najuniverzalnijih tema: umjetnost kao način da se čovjek suprotstavi strahu i prolaznosti.
Tu su i Jelena, žena koje nema, Priča o vezirovom slonu, Put Alije Đerzeleza i brojne druge pripovijetke koje pokazuju koliko je širok bio njegov pripovjedački raspon.
Znakovi pored puta – Andrić bez velike fabule
Za čitaoca koji Andrića želi upoznati drugačije, tu su Znakovi pored puta.
Posthumno objavljena, ova knjiga okuplja zapise, misli, zapažanja i kratka razmišljanja o ljudima, samoći, prolaznosti, umjetnosti, strahu, ljubavi i životu.
Nije to knjiga koju morate čitati od početka do kraja, to je knjiga kojoj se uvijek vraćate. Onda kad tražite odgovore na neka pitanja, kad vas život zaokupi mislima o kojima promišljate, čak i onda kad se desi da nemate adekvatnog sagovornika. Otvorite je nasumice, pročitate nekoliko stranica i zastanete.
Ponekad jedna rečenica ostane u čovjeku duže nego čitavo poglavlje.
U Znakovima pored puta Andrić više nije hroničar velikih istorijskih događaja. Ovdje je prije svega posmatrač čovjeka, njegovih misli i njegovih tihih unutrašnjih borbi. Upravo zato ova knjiga može biti lijep prvi susret sa Andrićem za one koji još nisu spremni da uđu u njegove velike romane.
Andrić i Višegrad - kada književnost postane baština
Posebno mjesto u Andrićevom stvaralaštvu ima Višegrad.
Grad na Drini ostao je trajno povezan sa njegovim imenom, prije svega zahvaljujući romanu Na Drini ćuprija. Most Mehmed-paše Sokolovića, jedan od najznačajnijih spomenika osmanskog graditeljstva u Bosni i Hercegovini, a kroz Andrićevo djelo postao je i jedan od najprepoznatljivijih simbola književnog prostora Balkana.
Kod Andrića most, grad i kasaba nikada nisu samo mjesta u kojima se radnja događa. Oni pamte ljude, njihove živote i promjene kroz koje prolaze.
I upravo zato se Andrićeva baština danas ne čuva samo među koricama njegovih knjiga, ona živi u bibliotekama i arhivima, u rodnoj kući koja podsjeća na njegov život, ali i u mjestima koja su zahvaljujući njegovom djelu dobila posebno mjesto na književnoj mapi.
U tome je možda i posebnost Andrića: njegova književnost može se čitati kao priča o ljudima, ali se istovremeno može i fizički pratiti kroz prostor. Može se krenuti u Travnik, Višegrad, Sarajevo i druga mjesta njegovog života i književnosti, a onda se vratiti knjizi s osjećajem da poznati redovi odjednom imaju drugačije lice.
Nobelova nagrada - priznanje književnom svijetu koji je ponio sa sobom
Kada je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, Andrić je iza sebe već imao djelo koje je obuhvatalo romane, pripovijetke, eseje i druge književne forme.
Nobel nije bio nagrada samo jednom romanu. Bio je priznanje njegovom ukupnom književnom stvaralaštvu i načinu na koji je kroz istorijske teme govorio o univerzalnim ljudskim sudbinama.
