Na vrhu Gučeva, iznad Banje Koviljače, već gotovo čitav vijek stoji spomen-kosturnica posvećena stradalima u Gučevskoj bici.
Oko nje, među šumom i padinama, još se mogu pronaći tragovi rovova.
Nešto niže nalazi se i spomenik Darji Korobkinoj, ruskoj bolničarki koja je u Srbiju došla kao dobrovoljac i ovdje izgubila život pomažući ranjenima. Sve to zajedno čini neobičan memorijalni prostor, u kojem se istorija ne nalazi negdje daleko i iza stakla.
Ona je tu, u kamenu, zemlji i šumi.
Na Gučevo se ne stiže samo zbog pogleda
A pogled zaista vrijedi vidjeti.
Sa vrha planine otvara se širok prostor Podrinja, a kada je vrijeme vedro, pogled putuje daleko preko krajeva koje danas dijele granice, ali ih Drina vijekovima povezuje.
Ipak, na Gučevu čovjek zastane iz nekog drugog razloga.
Postoji osjećaj da je prošlost ovdje mnogo bliže nego na drugim mjestima. Dovoljno je pogledati prema padinama i pomisliti da su upravo tu, prije više od jednog vijeka, ljudi čekali u rovovima, ne znajući šta će im donijeti naredni sat.
Gučevska bitka bila je dio Bitke na Drini i trajala je od septembra do novembra 1914. godine. Na teškom planinskom terenu vodile su se dugotrajne rovovske borbe, a Gučevo je ostalo upamćeno i kao mjesto „Bitke iznad oblaka“.
Danas je teško zamisliti Gučevo iz jeseni 1914. godine. Umjesto pucnjave čuju se vjetar i šum krošnji. Umjesto vojnika, stazama prolaze izletnici. Priroda je odavno vratila sve na svoje mjesto.
Ali spomen-kosturnica na vrhu planine podsjeća da ovaj mir nije oduvijek bio dio ovog pejzaža.
Bitka iznad oblaka - 55 dana u rovovima
Gučevo je u jesen 1914. godine postalo jedno od najtežih mjesta na srpskom ratištu. Poslije početka druge austrougarske ofanzive na Srbiju, 8. septembra 1914. godine, borbe su se proširile i na ovaj planinski prostor.
Austrougarske jedinice uspjele su u početku da ovladaju Gučevom, ali je srpska vojska ubrzo krenula u protivnapad.
Oko 26. septembra srpske trupe stigle su na Gučevo i, suočene sa snažnim protivnikom, počele da se ukopavaju u neposrednoj blizini austrougarskih položaja.
Tada je počeo rovovski rat koji će potrajati 55 dana. Na frontu dugom oko 17 kilometara vojnici su živjeli praktično pod zemljom.
Rovovi su se na pojedinim mjestima približavali jedni drugima toliko da je između srpskih i austrougarskih položaja bilo svega pet do sedam metara.
To je značilo da su protivnički vojnici bili gotovo na dohvat ruke. Takva blizina nije bila slučajna.
Austrougarska vojska raspolagala je znatno snažnijom artiljerijom, pa su srpski vojnici nastojali da se ukopaju što bliže neprijateljskim rovovima. Što su bili bliže, artiljeriji je bilo teže da dejstvuje po sopstvenim položajima bez opasnosti da pogodi i svoje vojnike.
Tako je planina postala tvrđava od zemlje, drveta i kamena.
Danima i noćima vojnici su ostajali u rovovima. Između njih je bio prostor koji se mjerio metrima, ali koji je u stvarnosti predstavljao granicu između života i smrti.
Na nekim položajima nije bilo velikih pomjeranja fronta. Umjesto velikih juriša, rat se pretvorio u iscrpljivanje, artiljerijske udare, puščanu vatru i stalnu neizvjesnost.
Gučevo je zbog toga ostalo upamćeno kao jedna od prvih velikih rovovskih bitaka Prvog svjetskog rata.
A naziv „Bitka iznad oblaka“ nije slučajan.
Planinski položaji Gučeva često su bili obavijeni maglom i oblacima, dok se ispod njih prostiralo Podrinje.
Vremenom je upravo taj izraz postao jedno od najprepoznatljivijih imena za borbe na Gučevu. Naziv je dodatno ostao sačuvan i kroz knjigu Branimira Ginića Bitka iznad oblaka – Cer, Gučevo, 1914, objavljenu 1989. godine.
Ali iza poetskog naziva krila se surova stvarnost. Na koti 708, Eminovim vodama i Kulištu vođene su posebno teške borbe. Srpska vojska je na Gučevu trpjela velike gubitke, ali je svojim dugotrajnim otporom uspjela da veže austrougarske snage na tom dijelu fronta gotovo dva mjeseca.
Gučevo je bilo izgubljeno, ali otpor nije bio uzaludan.
Pedeset pet dana na ovoj planini usporilo je i iscrpilo austrougarske snage i postalo jedno od poglavlja velikog stradanja srpske vojske u bici na Drini.
Zato danas, kada stojimo iznad nekadašnjih rovova, teško je ostati samo posmatrač.
Šuma je sakrila mnoge tragove.
Vrijeme je učinilo svoje.
Ali zemlja pamti.
I možda upravo zato Gučevo nije samo planina sa lijepim pogledom prema Drini. To je mjesto na kojem se može razumjeti koliko je malo potrebno da između dva čovjeka stoji samo nekoliko metara zemlje i cijeli jedan rat.
Spomenik iznad rovova
Na jednom od najviših položaja podignuta je spomen-kosturnica u obliku piramide, visoka gotovo 17 metara.
Na njenom vrhu nalazi se dvoglavi orao od bijelog mermera. Spomenik je završen krajem dvadesetih godina prošlog vijeka, a 1929. godine podiglo ga je Udruženje rezervnih oficira i ratnika Kraljevine Jugoslavije.
U zajedničkoj grobnici počivaju posmrtni ostaci srpskih i austrougarskih vojnika poginulih na ovom području.
Možda upravo ta činjenica najviše govori o vremenu koje je prošlo. Nekadašnji protivnici, različitih uniformi i zastava, danas počivaju na istom mjestu.
Rat ih je razdvojio.
Smrt ih je vratila istoj zemlji.
Na spomeniku su uklesane riječi posvećene gučevskim herojima, a iznad njih Njegošev stih:
„Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi.“
Pred ovim spomenikom te riječi zvuče drugačije nego kada ih čitamo u knjizi. Možda zato što ovdje čovjek stoji pred stvarnim ljudskim životima, a ne pred istorijskom lekcijom.
Priča o Darji
Gučevo, međutim, ne čuva samo uspomenu na vojnike.
Nedaleko od spomen-kosturnice nalazi se spomenik Darji Aleksandrovnoj Korov(b)kinoj, ruskoj bolničarki koja je 1914. godine došla u Srbiju kao dobrovoljac i priključila se pomoći ranjenima.
Njena priča je tiša od ratnih priča koje obično pamtimo. Darja nije došla da se bori. Došla je da liječi. U vremenu kada je rat određivao sudbine čitavih naroda, ona je izabrala da bude tamo gdje su bili ranjeni i nemoćni. I tu je i ostala.
Možda upravo zbog toga njena priča i danas posebno dotiče.
Više od jednog vijeka kasnije, njeno ime ponovo je dobilo svoje mjesto na Gučevu.
Spomenik Darji Korov(b)kinoj otkriven je 2018. godine. Izradio ga je akademik i umjetnik Dragoljub Drago Mirković i poklonio ga Loznici i Srbiji. Taj čin ima posebnu ljepotu. Jedan umjetnikov rad postao je dar zajednici i uspomena koja će ostati generacijama koje dolaze. Tako su se na Gučevu spojile dvije uspomene, ona na hiljade stradalih u Velikom ratu i ona na jednu ženu koja je, daleko od svog doma, došla da pomogne drugima.
Baština koja nije samo kamen
Danas je Gučevo izletište, planina, vidikovac i mjesto na kojem ljudi dolaze da udahnu vazduh, prošetaju i pogledaju prema Drini. Ali, kao što smo već nekoliko puta istakli, Gučevo je mnogo više od lijepog pogleda. Ovdje se susreću priroda i istorija. Šuma čuva tragove rovova, kamen čuva imena, a priče čuvaju ono što se ne može vidjeti golim okom. Zato obilazak Gučeva možda i ne treba da bude običan izlet.
Vrijedi zastati.
Pogledati spomenik.
Prošetati do ostataka rovova.
Pogledati prema Drini i pokušati zamisliti ljude koji su prije više od jednog vijeka stajali na istom tom mjestu. Jer, baština nije samo stara građevina koju ćemo fotografisati i nastaviti dalje. Baština je sjećanje. A sjećanje traje samo ako ga neko prenese.
Na Gučevu ta priča još traje.
U kamenu spomen-kosturnice. U tragovima rovova. U imenu Darje Korov(b)kine. U pogledu prema Drini.
I možda je zato ovu planinu najbolje upoznati polako. Bez žurbe, jer neke planine ne treba samo obići, treba ih saslušati.
